Hodajući gradom u letnjim sandalama takvo mi je i bilo stanje uma. Otvoreno, spremno da gazi po nekom novom terenu, željno adrenalina i svega onoga što krasi leto. I bilo je nagoveštaja da će biti tako. Bilo je udobno i komforno, kako u sandalama tako i u životu.
Ima nešto u prećutnom flertovanju. Nekada mi se čini da to niko oko mene ne shvata, pa samim tim i da umišljam nešto što ne postoji. Zaista, dugo je tako. Međutim ovoga leta nije više bilo samo prećutno. Postalo je zanimljivo igrati igrice ne samo pogledom, već i rečima. Ipak jedno je ostalo isto. Sve se dešavalo u prolazu. Malo drugačije zato što smo se sada telepatski prizivali i izazivali susrete i flert. Ali kako svaki prolaz ima svoj početak i kraj, i dalje sam se nadala onom sledećem nivou kada ćemo izaći iz njega i preći na drugi nivo poznanstva. Posebno ovog leta.
Inače, nisam je nikada videla, ali kažu da ona postoji. Lakše mi je kada još uvek nemam zvaničnu potvrdu, odn. susret kada ću videti da ona postoji. Zato i flertujem. I zato mi je udobno u tom prolazu. Ko zna šta me čeka kada izađem iz njega. I kakva saznanja.
Neki ljudi nas privlače samo u određenim fazama. Privlače nas kada ne znamo ništa o njima, kada maštamo, kada ih srećemo i presrećemo, kada flertujemo sa njma, kada osetimo njihov pogled na sebi dok idemo ulicom. Onda kada nam se dovoljno približe, približiće i određena saznanja koja će fantaziju o njma uništiti. Nećemo ih više nikada gledati istim očima i izgubićemo čar udobnosti leta.
Sve ja to znam, sve. Zato namerno ne dozvoljavam da mi se približi dovoljno blizu da vidim ono što negde već i znam. Ironično ovog leta hodam po najtanjem ledu u svom životu. I to u letnjim sandalama.
Postoji još neko. Nije u pitanju usputni flert prožet susretima u prolazu. Ovo je nešto sasvim drugo i sasvim realno. Nešto što pristaje devojci mojih godina i očekivanja. Pomislićete da me upravo zato što je dostupno i odbija. Međutim nije tako. Nije nedostupno zato što tu postoji neko drugi, niti zato što ja to ne želim. Želim, zaista želim da konačno imam nešto što se u modernom društvu zove „normalna veza“. A želi i on. Negde postoji problem. Negde postoji onaj nevidljivi kvar koji koči naše želje, očekivanja i sve ostalo. Oboje imamo taj kvar negde duboko u sebi. Zato smo se i pronašli, delimo isti problem ali i manjak iskustva u rešavanju istog koji nadjačava svaku želju.
Po prvi put posle dužeg vremena nalazim se ispred izbora. Konačno postoje neki ljudi koji okupiraju moju pažnju i koji dele neke iste osećaje kao i ja. Doista deluje kao širok izbor koji sam suzila na upravo njih dvojicu. Deluje kao letnja udobnost. Deluje kao da sve od mene zavisi.
Počela sam da razmišljam o kvarovima i problemima. Onima koji nas koče da nastavimo dalje, onima koji nas i dalje teraju da živimo u šarenoj laži, onima koji nam ne daju mira i koji nas kao senka prate tokom života, a ako ih se ne rešimo nikada nećemo biti srećni.
Ima to veze sa očekivanjima odmah da vam kažem.
Ima to veze za vezivanjem i odvezivanjem.
Ima to veze sa strahovima.
Tip iz prolaza se čvrsto vezao i stvorio dugogodišnju udobnost, koju ponekad voli da zameni cipelama koje su broj manje samo zato što su mu trenutno lepše. Kako lepota nekada boli, on se vrlo brzo vraća u stanje udobnosti iz kojeg, kada malo bolje razmisli, ne želi da izađe. Ne želi da se odveže.
Tip koji je realan, ima onaj isti problem koji oboje delimo. Problem vezivanja. Strah od udobnih cipela. Kao što sve što je lepo kratko traje, isto se tako boji da će se udobne cipele brzo raspasti. Boji se nekvaliteta.
I kakav je izbor na kraju? Između vezivanja i odvezivanja?
Čvor.
Negde tamo je veći problem od vezivanja i odvezivanja. Problem pogrešnih izbora. Mi devojke često loše procenimo i suzimo izbor na neke pogrešne ljude. Tek tako izbacimo onog trećeg koji je možda najrealniji i ne pati ni od jedne vrste pomenutih problema. Možda bi nas onaj treći usrećio više nego bilo ko. Možda bi nam hodanje u tim cipelama bilo na početku neudobno dok ih ne razgazimo kada postaju onaj omiljeni par? Da, jesu nam one šarenije cipele zanimljivije i udobnije u prvi mah, ali kada se napravi žulj neće postojati dovoljan broj flastera koji će ublažiti problem.
I dalje sam hodala udobno u svojim sandalama negde daleko u svom umu svesna da su moji izbori tako slatki, a tako pogrešni. Hodala sam preokupirana problemima vezivanja, odvezivanja i čvorova koji usled toga nastaju. „Zašto jednostavno kada može komplikovano?“ – odgovaram svom razumu koji odbijam da slušam. Njemu u inat svesno sam želela da suzim izbor na dvojicu pogrešnih.
A onda u Pop Lukinoj ulici na onom istom mestu, na (Bermudskom) trouglu koji deli semaforom dve uličice desila se ama baš ista stvar kao i prošle godine. Moje udobne letnje sandale su se otkinule i pukle.
No comments:
Post a Comment