Pre nego što slučajno pomislite da je ovo prežvakana tema, ja ću vas upitati da li imate san? Znate onaj san koji se uvek trudite da pretvorite u javu i koji je glavni motivator za sve vaše životne uspehe? Da li se tiče ljubavi, posla ili male kućice na obali mora to je vaša stvar. Ali život bez sna je kao jednobojni outfit bez nakita. Fali ono nešto da se definiše stajling.
Snovi su jako intimna stvar. Kada su oni u pitanju Privacy settings podešavam na najviši nivo. Ali da se razumemo: nisam i neću da budem sanjalica. Sanjalice su uvek pospane i nisu pouzdane osobe. Uostalom one ni ne sanjaju, samo nose pogrešno ime. To su hirovite maštalice. San je nešto mnogo dublje i on je samo moj. I dokle god postoji ta neraskidiva veza za koju samo nas dvoje znamo koliko je čvrsta, verujem da smo na pravom putu. San želi da evoluira u javu, a ja sam tu da mu pomognem koliko god mogu.
Uvek sam se pitala, šta se dešava kada san postane java? Da li se snovi uopšte ostvaruju? Možda su snovi samo afirmator ličnosti i motivacioni pokretač. Baš kao i mi, snovi odrastaju s vremenom. Prolaze i kroz pubertetsko doba, pa i ono doba zrelog mladog čoveka. Kada nestanu lako nađu put do kuće. Nekada se i precenjuju pa ih je potrebno spustiti na zemlju. Shvatila sam nešto. San nikada ne postaje java. Ono što sam sa 14 godina sanjala postalo je stvarnost, ali ono što sada želim nije. Snovi se nadograđuju jedan na drugi i tako zajedno čine savršenu konstrukciju – život.
San, mašta, vera. Neraskidivi trojac. Sećate li se časova matematike i predavanja o skupovima i podskupovima? Ja ih se dobro sećam. Ne zato što sam volela matematiku, već zato što sam usled neznanja blenula u one skupove i preslikavala ih na život. San, mašta i vera su tri skupa koja u preseku imaju jedan mali zajednički deo. Jako je bitno da se u snovima pronađe bar malo mesta za maštu i veru. Ne želim da potpuno upadnem u skup maštalica i slepih vernika. Praćenje sna je moj put.
Pre neki dan sam konačno odgledala to filmsko čudo „Montevideo, Bog te video“. Umorna od ratova i postakluka, slobodno mogu reći da prekidam bojkot domaće kinematografije. U ovom filmu sam naišla na nešto neočekivano. A to je ono što se u našoj zemlji retko pominje, a nekad premalo i ceni. San.
„Život je kad imas san i veruješ u njega. Drugačije se ne živi. A kada snovi postanu stvarnost, pobedio si vreme i sve što je bilo nekada davno, još uvek traje. I smrt više nije kraj zivota. Nema kraja.” (odlomak iz filma „Montevideo, Bog te video“)
........ ovo je samo jedan od mojih tekstova koje možete pročitati na
sajtu Cosmopolitan-a